Nacional

Ivo Pukanić Niko Franjić
Ivo Pukanić
1961. - 2008.
Niko Franjić
1970. - 2008.

Komemoracija

Komemoracija za Ivu Pukanića i Niku Franjića održat će se u ponedjeljak, 27. listopada 2008. godine, u 11.00 sati u Hypo centru.

Sprovod Ive Pukanića bit će u ponedjeljak, 27. listopada 2008. godine, u 16.00 sati na groblju u Velikoj Gorici. Sveta misa zadušnica služit će se nakon sprovoda u crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici.

Sprovod Nike Franjića bit će u utorak, 28. listopada 2008. godine, u 13 sati na groblju Sv. Križ u Bošnjacima. Sveta misa zadušnica služit će se nakon sprovoda u crkvi Svetog Martina u Bošnjacima.

Puki je do posljednjeg trena ostao novinar

Za golemi dio javnosti, Ivo Pukanić bio je novinar i medijski magnat. Ali nama koji smo ga više od jednog desetljeća gledali iz dana u dan, sjedili na bezbrojnim kolegijima, raspravljali o Tuđmanu, Mesiću, Pašaliću, Sanaderu, Stanku Subotiću, mafijašima, Americi, ratu u Iraku, najnovijoj dijeti kojoj se podvrgnuo ili slušali dok ispunjen ponosom priča o svojoj najdražoj Sari, nama je bio, i zauvijek će ostati samo - Puki.

Pukija su ubili, i sada svi žale. Čak i oni koji su prije 24 sata ismijavali Stipu Mesića zato što je na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost upozorio da policija nije dobro odradila istragu u pokušaju atentata iz travnja ove godine. Metak koji je tada fijuknuo pokraj Pukijeve glave za većinu ovdašnjih novinara bio je izmišljotina i pokušaj samoreklame. O travanjskom je događaju napisano i izgovoreno toliko neistina da se Pukanić u jednom trenutku odlučio prestati boriti protiv njih. Sjećam se sastanaka na kojima smo čitali komentare prepune omalovažavanja, i njegove nevjerice. "Trebao me je ubiti, i tada bi novinari bili zadovoljni. Imali bi o čemu pisati", indignirano je zaključio.

Sada imaju, i sada žale. Tužno i jadno, ali, barem posmrtno, odaje se priznanje koje je Ivo Pukanić odavno zaslužio.

Puki je imao odliku koju posjeduju tek rijetki: ili su ga voljeli ili nisu. Sredine nije bilo, baš kao ni u uređivačkoj politici i tekstovima koje smo objavljivali u Nacionalu. Da se razumijemo, nije on bio nepogrešiv, niti smiren tip koji će saslušati sugovornika do kraja, ali znao je raditi novine kao malotko. Deset godina sam svjedočio ogromnoj energiji, danonoćnim sastancima i susretima, radu na naslovnicama, nervozi zbog propuštenih informacija, i puno, puno češće, zadovoljstvu otkrićima do kojih su dolazili novinari. Pukanić nije bio samo osnivač Nacionala, bio je, koliko god zvuči izlizano, pokretačka snaga našeg tjednika. Bio je imućan, vozio odlične automobile i volio vrhunske satove, ali do posljednjeg trena ostao je novinar. To je nešto što imate ili nemate, to je onaj osjećaj najdubljeg zadovoljstva, kada znaš da si objavio pravu stvar. On je imao taj osjećaj. I još nešto: jako su rijetki predsjednici uprava koji su znali slušati tuđa mišljenja, i dopustiti i najniže rangiranim suradnicima da im se suprotstave. Nikada, ali baš nikada nije tražio od svojih ljudi da objave nešto s čime se nisu slagali ili nisu vjerovali u njegove informacije. "Svatko od vas je odgovorni urednik i odgovara za ono što je napisao", često je govorio.

Danas se govori o njegovim poznanstvima s vodećim političarima i poslovnom zajednicom, i tako pokušava dokazati nekakva tajna povezanost s utjecajnim osobama. Pritom se zaboravlja da treba steći poštovanje predsjednika, ministara, direktora ili nogometaša. Pukanić je to pokazao - prije 11 godina, samoinicijativno je (uz veliku pomoć bliskih redakcijskih suradnika) otvorio aferu Dubrovačka banka, dokazao da tadašnja vlast pljačka Hrvatsku, i odbio povući tekst, unatoč milijunskim ponudama za šutnju. Iduće je godine otkrio da je HDZ namjestio Croatiji osvajanje državnog prvenstva, i unatoč policijskim premetačinama i pritvoru, nikada nije odao Vladina dužnosnika koji je dokumente proglašene državnom tajnom dostavio Nacionalu.

Jednaku dosljednost pokazao je i kada su od njega zahtijevali da kaže gdje se sastao s Antom Gotovinom. Godinama je šutio, makar su mu zabranili putovanja u Europsku uniju, a u medijima ga proglašavali suradnikom podzemlja. Nije popuštao, i sada manje-više svi ponavljaju Nacionalovu tezu kako je afera Gotovina bila prljava igra Carle Del Ponte i britanske obavještajne službe kako bi se Hrvatsku što dulje držalo izvan EU.

"Pukanić je jedan od rijetkih koji su držali riječ bez obzira na posljedice", rekao je Mate Granić kada smo se u četvrtak navečer prisjećali druženja s Pukijem. U toj jednostavnoj rečenici Granić je sažeo osnovnu odliku Ive Pukanića. Mogli ste ga ne voljeti, odbiti primiti Nacional u ruke, ne slagati se s njegovim stavovima ili životnim stilom, ali nitko nije mogao kazati da ga je Pukanić prevario. Bilo da se radilo o ekskluzivnoj informaciji, novom projektu ili dogovoru o plaći, kratak usmeni dogovor bio je garancija.

A takvo što može se samo s poštenim ljudima.

Ivo Pukanić bio je pošten čovjek i veliko ime hrvatskog novinarstva.

Robert Bajruši

Priopćenje

Ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko izrekao je na izvanrednoj konferenciji za tisak u četvrtak navečer jednu krupnu neistinu - da je policijska fizička zaštita Ive Pukanića ukinuta u kolovozu u dogovoru s Ivom Pukanićem. To nije istina.

Ivo Pukanić i njegova kći Sara Pukanić dobili su fizičku zaštitu neposredno nakon prvog pokušaja njegova ubojstva početkom travnja. Ta se zaštita sastojala od stalne pratnje po dvojice policajaca i za Ivu Pukanića i za Saru u tri smjene. Oni su neprekidno bili s njim, odnosno sa Sarom, prevozili ih u policijskim kolima, te čuvali noću njihov stan. Da je ta zaštita bila zadržana, Ivo Pukanić i Niko Franjić danas bi bili živi, njihova djeca imala bi očeve.

Sredinom srpnja policija je prvi put najavila Pukaniću da namjerava ukinuti tu zaštitu, čemu se Pukanić izričito protivio. Potom je počeo policijski pritisak na njega da prihvati ukidanje zaštite, s obrazloženjem da nemaju dovoljno ljudi da neprekidno štite i njega i Saru, jer imaju potrebu za zaštitu na drugim mjestima. On se i dalje protivio ukidanju zaštite, iako mu je indirektno - tako je on tvrdio - davano do znanja kako se više nema čega bojati jer je istraga o pokušaju ubojstva na njega otišla toliko daleko da su akteri prvog pokušaja ubojstva već identificirani. Stoga je on, vjerujući policiji, namjeru da mu se zaštita ukine, unatoč svojem protivljenju, ipak na neki način smatrao dobrim znakom.

On je od početka kolovoza bio bez zaštite. Posljednjih tjedana njegova sigurnost je ponovo bila ugrožena jer je u dva navrata bio ciljem verbalnih napada na javnim mjestima, te prijetnjama. U centru Branimir umalo je bio napadnut, a na jednom zagrebačkom križanju izrečene su mu prijetnje, što je on prijavio policiji, ali to nije bio razlog da mu se zaštita ponovo dade.

Zbog toga jer mu je oduzeta fizička zaštita unatoč opasnosti koja mu je i dalje prijetila, na što je on upozoravao, oni koji su tako odlučili izravno su odgovorni za njegovu smrt. Isto tako su za njegovu smrt krivi i oni u Državnom tužiteljstvu i u policiji koji su opstruirali istragu o prvom pokušaju njegova ubojstva. Oni su mjesecima trošili goleme policijske resurse na ispitivanje lažnih optužbi na njegov račun što su ih iznosili njegova bolesna žena i njegovi medijski protivnici, umjesto da smjesta poduzmu akciju protiv počinitelja pokušaja ubojstva, za čije im je otkrivanje sam Pukanić vlastitom smjelošću već prije mnogo mjeseci sam pribavio brojne dokaze, čak i audio i video snimke.

Redakcija Nacionala